Tih dana smo ponovo počeli ambiciozno da planiramo neku novu akciju.
Gospođica Milica je izrazila želju (da ne kažem zahtev) da se ide na
neku vodu - reku, jezero... Posle dilemisanja između Drine i Đerdapa,
iz arhive ideja izvukosmo kanjon Trešnjice. Ova rečica teče
negde od Povlena u Drinu, i priča se da ima prelep kanjon kojim se
teško prolazi, pa ga Žandarmerija koristi za vežbanje.
Po starom običaju u početku je bilo mnogo interesenata, ali kako se
približavao planirani datum tako su počela odustajanja zbog obaveza,
vremena itd. Ovaj put nećemo spomenuti da nas je Nikola ispalio zato
što nam je on obezbedio fotoaparat kojim smo zabeležili
lepotu i muke naše avanture.
Ukratko, išli smo Vasilije i ja. Ispostavilo se da je to
maksimalan razuman broj sadista.
Nebo je tog jutra bilo teško i mokro, vazduh gust a mi smo
čekali autobus na beogradskoj autobuskoj stanici. Pošto je
našoj startnoj poziciji (ušće u Drinu) najbliža
Ljubovija, a iz nje vikendom nema autobusa, igrali smo na rizik da će
autobus do Bajine Bašte biti tako ljubazan da nas istovari
na neplaniranoj stanici. Plan je uspeo i predusretljivi vozač nam je
stao na samom mostu preko Trešnjice. Izašli smo,
još jednom pogledali u nebo i zaputili se uz reku.
Tlo je bilo natopljeno, kiša je lebdela u hladnom vazduhu.
Krenuli smo malim asfaltnim putem koji je išao pored reke.
Posle nekoliko kilometara naiđosmo na ribnjak pastrmki - obradova nas
nada da bismo mogli da se počastimo u restorančetu, ali restorančeta ne
bi. Nije bilo čak ni ribopazitelja, pa smo sami razgledali čudesni
lavirint bazenčića. Idemo dalje. Stižemo do škole i crkve,
lepo mesto, kiša se pojačava. Od crkve više nema
asfalta, ali put je širok. Krajolik počinje da se menja, i
sve je manje pitom. Nailazimo na jedan veliki odron sa leve strane i od
njega moramo da izmišljamo stazice.
Vreme se nije poboljšavalo. Počelo je sa finom
prašinastom kišicom, pa se povremeno pojačavalo u
upornu sitnu kišu, pa prestajalo... Mi smo oblačili
kabanice, skidali ih... ali smo ipak vrlo brzo bili mokri. Moja
brilijantna zamisao je bila da ne idemo rekom već da tražimo staze koje
idu paralelno sa njom. Takvih staza je u početku i bilo, ali su
volšebno nestajale i nastajale. U stvari, tim putevima su se
poslednji put prolazilo u kasnom neolitu.
Posle gubljenja i provlačenja, negde pred sumrak, naišli smo
na jedno veoma lepo učšće. Jedan potočić se ulivao u
našu reku nama sa leve strane, beše lep kamenit
proplanak, i mi odlučismo da tu prenoćimo. Pošto smo
očekivali kišu, nismo se oslanjali na kineski
šatorčić za 1000 dinara, nego smo poneli i jedno
šatorsko krilo. Kao što se može videti na
slikama, primenjene su tajne šumske tehnike vezivanja živog
granja lijanama, i dobili smo robusnu dvoslojnu zaštitu od
nebeskih voda. Noć je protekla mirno i bez doživljaja, probudili smo se
okrepljeni i zagrejani.
Nastavili smo istim naumom - uz kosinu, nepostojećim stazama. Osim
što je postalo uzaludno oslanjati se na moje halucine
projekcije puteljaka, nastavak je bio sve opasniji. Penjanje uz
blatnjave strmine je bilo na granicama naših mogućnosti, a
najrizičnije su bili široki odroni sitnog drobljenog kamena,
koje smo mi od milošte zvali "plaže". U nedostatku oslonca i
grana, pogrešan korak bi nas odveo pravo dole preko litice u
kameno korito reke.
Očajnički tražeći staze, išli smo uzbrdo. U jednom trenutku
smo došli podno velike stene koja je delovala kao lep
vidikovac. Popesmo se na nju i napojismo se pogledom.
Bilo je oko 16h, a sa tog mesta se lepo videlo da kraj kanjona nije
blizu. Pošto smo ručali, pao je dogovor da se nastavi rekom.
Počeli smo da tražimo najbolje mesto za spust, što nije bilo
lako. Vasilijeva ideja je bila da na se na prvoj plaži prepustimo
gravitaciji, jer je to najbrži put. Pokušao sam da ga
odgovorim i kompromis je pronađen u jednoj solidno zarasloj plaži sa
krupnom kamenjem. Prvo smo pustili rančeve - rrrr.. tup, okret, tup,
puh! Zamakoše iza stenovitog korizonta. Onda smo pustili
Vasilija - rrrr.. tup, okret, tup, puh! Zamače iza stenovitog
korizonta. Ja nisam smeo. Zvao sam ga, zvao... najzad se odazvao i
javio da je sve dobro. Stidljivo sam kliznuo nizbrdo i bez problema
sleteo na obalu. Idemo dalje.
Kretanje rekom je bilo još teže i opasnije - morali smo
često da je prelazimo i da balansiramo na vlažnom kamenju,
nosivši ogromne rančeve. Pogrešan korak i lobanja
puca na steni, a pluća se pune svežom planinskom vodom.
Sporo i naporno smo napredovali uzvodno. Bilo je jasno da ćemo morati
da prenoćimo tu... negde. Srećom, baš kada su nestajali
poslednji zraci sunca, pojavilo se malo proširenje, taman
toliko za šator. Jeste tvrdo, ali bolje nema. Suva odeća,
noć, žubor reke.
Jutro. Danas moramo stići u Beograd. Poslednji autobus iz Valjeva
polazi u 20h. Kako god znamo i umemo moramo da se izvučemo.
Krenuli smo dalje jedinim putem - uz reku. Već posle stotinak metara
došli smo do potpuno neprohodnog dela sa ogromnim kamenjem,
dubokim virovima, okomitim liticama. Vrteli smo se neko vreme u krug,
ali beznadežno. Najzad, ugledasmo dalekovod koji je išao
preko reke i krčevinu oko bandera, uz brdo. Pošli smo tuda
(gotovo sasvim neprohodno), pa bočno, pa staza i - taraba! Mi ka
tarabi, kad tamo i kuća i put i ... traktor sa ljudima!
Pitasmo ljude za put za Pašnu Ravan, i oni nas
uputiše da nastavimo putem preko reke, pa na brdo do
škole pa dalje. Od tada više nije bilo opasnog
veranja - samo kolski putevi, livade i šumarci.
Istovremeno, počinje nestvarni deo puta gde nas Fortuna prati u stopu.
Uzbrdo livadama, suce sija, meštani ljubazni.
Meštani su nicali uvek tačno na mestima gde su nam bili
neophodni - pre svakog kritičnog račvanja, posle svake dileme, prst
sudbine budio je nekog seljaka da nas uputi kuda treba ići. Saznali smo
i da ne moramo da stopiramo na Pašnoj Ravni jer tu staju
autobusi za Valjevo, od kojih jedan ima u 13.30 a drugi u 18.15.
Našli smo i školu na brdu, i prodavnicu i sve
dalje puteve, ali nas je snaga izdavala. Mokri, premoreni, jedva smo
došli do asfalta.
Naravno, to gde smo mi izbili nije baš Pašna
Ravan, ona je ili levo ili desno - ljubazni šofer nam je
pomogao. Pošto sam ja mislio da je Valjevo u
pogrešnom smeru, propustili smo autobus. Srećom, saznali smo
da za sat vremena ide drugi, i to pravo za Beograd. Tu radosnu vest smo
proslavili u kafani, uz čorbicu.