Jul 2007.
Sokolske planine 07
?
20km
Ivan, Vasilije, Milica, Vlada
Septembar 2007.
Šarena nova ekipa osvaja Sokolske planine. Neuspešno, ali zabavno.
Godinu dana posle poslednje akcije i četiri godine od posledjeg izleta sa višečlanom ekspedicijom, organizovasmo se za polazak u Rađevinu, na Sokolske Planine.

Ovaj put smo imali počasnog člana, dražesnu gospođicu Milicu koja je za nas saznala preko ovog sajta, da bi potom otkrila da imamo zajedničkog prijatelja Vladu. Gospodin Vlada, pasionirani verač po golim stenama, propali student fizike i budući veliki arhitekta, takođe je išao na ovu veliku avanturu.
Osim njih, imali smo posebnu čast da budemo u društvu velikog pustolova Vasilija, čudnog čoveka sa magelanskim neizdržom. Nekada davno on je bio novajlija u nekoliko naših avantura, ali od tada nas je prevazišao kao Džonatan Livingston, letevši prvo mesec dana kroz Evropu, potom tri meseca lutajući Kubom - sleteo je iz posete Engleskoj dan pred polazak na ovu avanturu, a nedelju dana po povratku otputovao je u severnu Francusku.

Kao i obično, pripreme su bile duge i nepotrebno komplikovane ali smo se na kraju ipak dogovorili za termin, cilj i opremu. Verni čitaoci ovog sajta će pretpostaviti da je Nikola opet bio najslabija karika. Ovaj put je oborio rekord ostavivši nas bez kola i vozača dan pred polazak. Krizni štab je odlučio da, u duhu avanture, ne idemo autobusom već da rizikujemo putovanje u Ivanovom Mini Morisu starom više od 30 godina. Pred Malim je bio veliki ispit – 150km u cugu nije prešao od kad je kod ovog vlasnika.

Dan 1.
Pokupili smo se po gradu i zastali kod železničke stanice da se spakujemo. Slike govore umesto reči koliko je bilo neobično zabavno spakovati četvoro ljudi i četiri ranca u 2m lima.
Vispreni i iskusni vozač, naravno, nije poneo auto kartu, uzdajući se u svoj zakržljali osećaj za pravac. Srećom, Vlada je bio pametan za sve nas pa je poneo kartu, ali nesrećom taj isti Vlada je hronično senilan, tako da je karta zaostala na krovu i poletela u vazduh iznad Savske ulice. Navigirajući prema sećanju jurnusmo prema Obrenovcu, sa namerom da stignemo do Zavlake, gde je velika raskrsnica odakle se ide za Krupanj. Na našu veliku nesreću, niko uz put nije čuo za mistično mesto Zavlaku. Na tri pumpe nisu imali autokarte, ali na četvrtoj nađosmo kartu sa gasnim stanicama koja je jasno pokazivala da to mesto ipak postoji. Najsigurniji put je bio preko šapca pa na jug preko Cera, pa smo tuda i krenuli, uz molitve da se Mali ne pregreje na usponu.

Savladali smo uspon i veselo jezdili ka našem cilju. Usput smo zastali kod velikog spomenika poznatog nam iz avanture sa Cera. Nezanimljivo smo stigli do Krupnja gde smo kratko većali da li je bezbednije ostaviti kola u centru ili zaseoku, prihvatili se rančeva i krenuli u divljinu. Do divljine je prvo trebalo preći par kilometara asfaltom i znati gde skrenuti. Dalje uzbrdo, uz česta zaustavljanja. Ove pauze su iz nekog razloga bile kod svakog groba krajputaša i formalno su bile opravdavane time što je Vladi iz džepa ispala plazma koja je morala biti pojedena, ili opasnošću da se ne pogubimo duž jedinog asfaltnog puta, ili nekim fotografskim motivom.

Nepotrebno je pisati da smo veoma brzo izgubili samouverenost u orijentaciji, ali to nije bilo posebno važno jer je unaokolo bilo izobilje dženarika (ringlova, šljivciga, sitnih divljih šljiva) u svim mogućim bojama. Sve to nas je dobrano usporavalo, ali prevladala je nedisciplina u redovima, kao da je zabava i dobro raspoloženje toliko bitno u jednom ovakvom poduhvatu!
Putem smo nailazili na pomoć ljubaznog lokalnog stanovništva koje nas je upućivalo na ispravan put, vodu i druge važne stvari. Jedan dobar čovek sa kosom u ruci nas je otpratio do sela koje smo tražili. Konačno smo se sigurno orijentisali i krenuli dalje ka jugu, ka Soko Gradu. Tu nas je saleteo lokalni dobročinitelj u obliku Nikole Pejakovića na tomosu. Pričao nam je da je Vladika Lavrentije rođen baš u onoj kući i da ga je vodio u pećinu. Pećinu? Da, pećinu. Nema je na karti, ali tamo je pećina sa velikom dvoranom i jezerom po kojem se može iči čamcem. Ulaz je sada zatrpan, pa se mora ući četvoronoške, ali unutra je sve isto.
Nastavili smo dalje. Put je bio uzbrdan a senke duge, tako da nismo imali zbora nego da potražimo dobro mesto za kamp. Ponavljajući staru grešku, dozvolili smo suncu da se spusti veoma nisko i da po teškom sumraku pravimo bivak. Našli smo lepo mesto na sedlu između dva brda, jedino mesto gde trava nije bila viša od nas. Do njega se, doduše, moralo ići kroz prašumu, ali i zrele malinjake.
Dizali smo šatore, skupljali drva, palili vatru. šuma je bila puna čarobnih svitaca koji su skupljače drva opčinjavali i hipnotisali. Noć je bila lepa a zemlja meka.
Ivan je sebe proglasio za druida, pa je po okolnim livadama brao mirišljave travke za večernju čajanku. Kombinacija majčine dušice, kantariona, hajdučice i šumske jagode pokazala se kao fantastičan gorki tonik oko kojeg smo se svi otimaili.


Dan 2.
Osvanusmo na našem brdu, pribrasmo se pokrenuli preko malinjaka. Pala je odluka da se mora obići ona pećina. Vratili smo se putem kojim smo došli i dalje pitali kuda. Dobri čovek nas savetova da u dolinu ne idemo putem jer ima ker koji napada, već je bolje ići zaraslom stazicom. Ta zarasla stazica je, u stvari, nepromenjena od Tercijara, tesno protkana neprijateljski raspoloženim bodljikavim lozicama i žilavim travkama. Ipak, probili smo se do doline gde zatekosmo potok. Tu je, naravno, usledila pauza uz nalivanje, brčkanje i sveopštu radost.
Dalje uzbrdo, do prvih kuća gde pitamo za pećinu. Tu smo saznali da od našeg kampa praktično ide širok put prečicom do tu, ali šta je tu je. Divni čovek se ponudio da nas odvede do vododerine koje vodi u pećinu, što smo mi sa zadovoljstvom prihvatili. Pođosmo za njim, i on nas dovede do jedne čistine dokle ide staza, gde smo ostavili rančeve. Dalje se ide uz potok, i nema puta. Sledi veranje puzanje, visenje, balansiranje, skakanje, preskakanje, padanje, čupanje. Konačno smo stigli do nekog velikog kamenja gde prestaje potok, i iza kamenja - pećina! Pa, u stvari, samo malo veća pukotina okružena odronjenim kamenjem. Rupica dovoljna samo za mačku. Unutra ništa šire, a okolno kamenje vrlo klimavo.
Posle male pauze razočarani krenusmo nazad ka rančevima. Tamo je usledio ručak, pa dremka.... I kad smo izašli iz šume, bilo je jasno da nema svrhe nastavljati dalje. Taman možemo da stignemo par kilometara dalje od sinoćnjeg kampa i tu da podignemo novi. Inače, prvobitni plan je bio da se od Krupnja ide na jug do Soko Grada, obiđe Rožaj, vrh Sokolskih planina, i onda nazad - tura od oko 30-40 km za 2-3 dana, ništa strašno. Jasno je da od tog plana nema ništa. I tako, produžismo do sledećeg brda na kojem je bila lepa šumica. Divno mirno mesto. Ovaj put smo imali više vremena do sumraka, pa smo na tenane mogli da nabavimo vodu, drva, travke...  Podeljeni u timove, bili smo veoma efikasni.  Prelepo mesto bilo nam je uzoran domaćin, sa puno drva, potokom u blizini i odličnom zavetrinom. Čak smo sa obližnje njive nabrali ovas (valjda) sa namerom da napravimo ukusnu kašu.  Bilo je tu i zanimljivog kamenja čije je krupnije primerke Ivan iskoristio da zadovolji svoje mazohističke porive tako što će ih tegliti do Beograda. Kuvala se supa (uz posebne tehnike držanja lončeta), čaj, drmkalo se uz vatru... Noć je bila meka i nije nam se spavalo sve dok čarobni napitak svojim oporim milovanjem nije umrtvio i poslednje vijuge.

Dan 3.
Povratak je bio jednostavan - samo putem, pa asfaltom. U Krupnju smo se prvo dohvatili sladoleda pa škembića (Vlada i Ivan, i bili su neprihvatljivo loši "sa resicama od pola metra"). Obišli smo veoma lepu crkvu i popakovali se u kola. Povratak je planiran preko šapca pa autoputem. Nažalost, mali se ovaj put pregrevao više puta pa smo morali da stajemo da ga hladimo. Poslednje stajanje smo uveličali obostranim okrepljenjem - sočnom lubenicom za nas i hladom za hrabrog četvorotočkaša. Nije bilo zelene livade, pa smo morali da se zadovoljimo spaljenom njivom, ali slatka lubenica je bila savršena.
Po ulasku u Beograd smo otišli pravo na pumpu (zbog tačnog merenja potrošenog goriva i raspodele troškova) gde je Ivan sreo kolegu sa posla - u kravati i odelu, blago šokiran prljavim stvorenjem sa nožem za pojasom koje mu je prilazilo.

Svi učesnici su razvezeni do kućnih vrata i otišli u krevete sa lepom uspomenom.


Naša planinarenja - slika