Konačno smo se odlučili
da odemo na jedno pravo kampovanje - na višednevnu akciju. Nije
neophodno pominjati da je opet bilo odlaganja i ispala, i nije nužno
imenovati ko je sve planiran za put. Na kraju smo išli Vasilije i ja,
autobusom.
PRVI DAN
Krenusmo u četvrtak popodne, autobusom koji je išao direktno iz
Beograda za Krepoljin, a polazio je u 14:45. Uredno kupismo povratne
karte, i natovareni kao ciganske Lade nekako smo se dogegali do perona.
Sve je bilo mirno i izgledalo je da neće biti problem da ispunimo
početni plan. Inače, plan je bio da prvog dana do mraka zapljunemo
bazni kamp, negde na livadama južno od vitovničke šume, nadomak
Pajkinog izvora. U tom smeru i krenusmo iz Krepoljina.
Dve atrofirane mazge pošle su sa svojim teretima lagano uz put, usput
privlačeći poglede starijih i interesovanje dečurlije. Pod nogama se
postepeno gubio asfalt i pretvarao u šumske kolotrage, a s leva i desna
uzdigla se šuma. Imali smo mi karte. Da, imali smo 3 karte od kojih je
ona koja nam je najviše trebala bila odštampana sa jednomilimetarskim
pomakom između slojeva, tako da je izgledala kao 3D film bez 3D
naočara. Ipak, umislili smo da znamo gde smo i kuda idemo pa smo
nastavili putem. Moja bukvalna maleknost je na leđima nosila 24kg u
novom rancu, dok su Vasilijeve tetive držale 15kg. To je malo usporilo
naše napredovanje, tako da nije ostalo mnogo snage za orijentaciju.
Uprkos tome, nekako smo izašli iz šume i ugledali livade.... neke
livade... negde. Tad smo potrošili dovoljno vremena, tako da je mrak
već krenuo da se preliva preko horizonta. Išli smo dolinom i gledali na
padine sa visokom travom. Nije bilo druge i morali smo da skrenemo pod
pravim uglom u travu u potrazi za malo ravnijim parčetom livade.
Skinuli smo krvnike i krenuli da sečemo travu, dižemo šator, skupljamo
drva, palimo vatru... Sve to je bilo novo za nas, ali smo ipak nekako
uspeli da se spakujemo i pokušamo da spavamo. Videli smo svetlo neke
kuće u blizini.
NAPOMENA BUDUĆIM KAMPERIMA: ako dižete šator na kosini, ne ležite tako
da vam je glava viša od nogu! Klizava vreća čini svoje i nemoguće je
spavati bez velikog fizičkog napora.
DRUGI DAN
Probudili smo se u dnu šatora u fetusnim položajima. Spolja se čula
neka graja i ka šatoru se približavao glas "Dobro jutro, komšije!"
Probudio nas je neki lokalac sa sinom, i krenuo u napad: Kako smo to mi
juče došli a nismo se javili, a oni su videli lampe i onda su držali
uključeno svetlo celu noć i nisu znali šta da misle, i zvali su
miliciju i kako mi to tako... Izvinili smo se što smo spavali na livadi
a nismo se javili, pa su nas pustili na miru. Iskoristili smo priliku
da saznamo da je Vitovnička šuma 300m odatle, što znači da smo mi,
neznajući, zanoćili tamo gde smo hteli. Nekako se spakovasmo i
nastavismo dalje putem ka šumi. Novi plan je da idemo do Pajkinog
izvora (u sred šume) kako bi smo znali gde je i pronašli zgodno mesto u
blizini, ali ne blizu Neprijatelja. Dobismo nešto preciznija uputstva
(kod borovika levo, pa do potoka, i tamo ima uređeno mesto gde su neka
deca lane krampovala...). Zaputismo se u lepu šumu, pored ukusnih
šumskih jagoda i sočnih livada. Našli smo i borovu šumicu, i potok... i
posle njega neku čistinu sa posečenim trupcima i velikom drvenom
nadstrešnicom i klupama... ali nigde izvora. Skinuli smo rančeve i
razvili se u izviđače - i napred i nazad i levo i desno ništa. Dalje
napred bi trebalo da je neki Bosanac, pa smo ga nekako našli i
priupitali - mudri deda odgovori da je izvor tu - iza nadstrešnice.
Uistinu, on bejaše 5m od naših rančeva. Na opštu radost natočismo
čuture i digosmo konak nedaleko od izvora, jer beše vreme ručka.
Komarci i ostale leteće dosade su bile nemilosrdne te smo se morali
braniti mrežom. Nakon okrepljenja došlo je vreme da izađemo iz šume i
konačno dignemo kamp. Pođosmo nazad istim putem do borove šumice gde
udarismo levo umesto desno - karta kaže da ćemo tako kroz šumu obići
Neprijatelja i izbiti na druge livade. Idući tim putem
išli smo samo dublje u šumu. Rančevi su bivali sve teži i muke se naše
uvećaše. Ubrzo smo mislili taktiku izviđanja koja jednom od nas
dozvoljava da sedi s rančevima dok drugi golih leđa izviđa 500m napred
i nazad, u potrazi za izlazom iz šume. Bezuspešno.
Uspeli smo, međutim, da pronađemo neke markacije koje su vodile tamo
gde su, valjda, livade, ali uzbrdo. To uzbrdo postade još uzbrdije a
markacije nestaše tako da smo bili prinuđeni da se povučemo i dignemo
još jedan prinudni kamp. Pronašli smo lepu lokaciju u mrtvoj borovoj
šumici pored potoka. Opet šator i drva i vatra i spavanje, ovaj put na
ravnom.
TREĆI DAN
Ujutru smo priznali poraz i krenuli nazad do Neprijatelja, da ga pitamo
za put. Zatekli smo ga u pčelinjaku, pa smo iskoristili priliku da
kupimo teglu meda i tako zadobijemo njegovo prijateljstvo. Sa
njegovog salaša se videlo jedno lepo proćelavo brdo, sa travnatim
vrhom. Priupitali smo kako se može do njega i dobili uputstvo. Krenuli
i - zalutali. Nema, ma nema tog puta, te velike štale. Ali brdo je i
dalje s leva, pa smo prvom kozijom stazom udarili uzbrdo. Duša nam je
izlazila na nos, ali smo nekako došli do vrha brda i zatekli - kuću. Na
homolju nije jednostavno naći parče lepe zemlje koje neko već nije
zaposeo!
Pošto smo potrošili još jedan dan, digli smo šator pored krompirišta.
Ovaj put smo posetili komšije i javili se. Napunili smo čuture i dobili
savet da na sledećem brdu ima lepo mesto gde oni idu za prvi maj. Tamo,
kažu ima i vode (kladenac) a malo dalje su i stene odakle se vidi
Rumunija. Opet smo skupili drva, i slatko zaspali u trećem prinudnom
kampu, uverni da će sutradan biti poslednji dan nomadskog lutanja.
ČETVRTI DAN
Dobro jutro, ajmo polako. Uputstvo je zvučalo relativno jednostavno:
pravo ovim putem, pa tamo gore, gde se vidi i onda preko vrha. Put se,
zaista, lepo video kako vijuga uz jednu krševitu livadu, pa tuda i
krenusmo. Lep, širok put, tragovi kola.
Uzbrdo, vrućina, teško. Put prolazi pored šume i odjednom skreće pravo
u nju, u neku krčevinu. Krčevina je duboka 30-ak metara a dalje je samo
šuma. Ipak, uđosmo mi opet u šumu, pa iz nje na jedno livadče, pa iz
njega na drugo, pa natrag. Onda na desno, kad tamo prestade šuma i puče
vidik preko kamenjara i šiblja do vrha. Ajde tuda. Srećom, bez rančeva,
ali uz veliku muku popesmo se na vrh brda gde zatekosmo dražesne bele
zidiće međaše i puno kamenja. Ja sam se tu uzverao na drvo da vidim ima
li negde neke vode, Vasilije je krenuo da lutanjem dokuči tajne kršnog
brda. Ništa. Nazad do rančeva. Nazad do domaćina, da opet pitamo kuda.
"E tu, kod tih zidića, odmah iza, na sto metara je kladenac! Ima gore i
neki deda sa kravama, ako je došao ove godine..." Doooobro. Natrag. Uz
krš sa rančevima, na vrh, i dalje. I još dalje, i na sve strane.
Razdvojismo se u potrazi za vodom koje je bilo sve manje. Tamo nema
puteva, ni staza - samo visoko šipražje i kamenjar. Našli smo,
pak, neki širok put koji ide u mnogo daleko. Baš kad smo hteli da
dignemo ruke - krave! Krave! O radosti! Ne lezi vraže... dok smo se mi
sabrali, krave nestadoše! Odletele, isparile! Negde su otišle u ono
prokleto žbunje i odnele našu nadu za vodom.
Nije bilo druge nego da se vratimo do početka brda i podignemo i
četvrti prinudni kamp, ovaj put na kamenju.
Noć je bila zanimljiva, jer je sevalo kao da marsovci sleću a mi smo
bili na vrh brda, pod drvetom, ispred drugog drveta koje je
prepolovljeno nekim davnim gromom.
PETI DAN
Preživeli smo i probudili se sa pola litre vode. Prethodno veče je
ostao jedan daleki kraj koji nismo ispitali - prolaz između dva drveta
do neke zelene poljane, gore na severozapadu. Uputismo se tuda, uđosmo
u livadu, pa iza nje u još jednu livadu, kad - deda! Eno dede i krava!
Ovaj put nam neće pobeći. Pojurismo ka njemu i otpočesmo razgovaranje.
Deda Svilen ima 78 godina i sa svojim kravama živi po tim livadama.
Jede kačamak i nema sat. Kaže da se na nebu najčešće vide avioni sa
jednim ili dva traga, ali ponekad bude neki sa četiri. Kaže da su u
drugom svetskom ratu Nemci ubijali sto Srba za jednog Nemca. I još
mnogo toga zna deda-Svilen ali mi smo bili žedni, pa smo najzad saznali
da je dugo traženi kladenac omah do nas, temeljno sakriven gustim
rastinjem - ne bismo ga našli ni rašljama. Povratak po rančeve i šator,
i konačno smeštanje na livadu. Morali smo malo da se pomaknemo uz brdo
da Svilenu ne bismo plašili krave, ali smo ipak dobili idealnu
lokaciju. U dnu livade je jedan lep glog, nedaleko od njega smo
vaspostavili ognjište i konačno odahnuli. Usledilo je izležavanje i
gušterisanje, kuvanje supice od livadskog zelja i zasluženi opšti odmor.
Nažalost, ustanovili smo da zaliha više nema, pa je valjalo krenuti za
krepoljin. Srećom, sutradan beše pijačni dan.
ŠESTI DAN
Put za Krepoljin je bio višestruko značajan. Prvo, trebalo je nabaviti
hranu, drugo, izmeriti vreme koje nam je potrebno do tamo, da znamo za
povratak. Dalje, utvrditi rutu kojom treba ići, dobiti informacije o
polascima autobusa itd. Vratili smo se preko kamenjara, strmog šipraga,
krčevine, puta, do komšija. Pored njih smo produžili putem kojim oni
idu za Krepoljin. Nije bilo problema, put beše širok i dobar i trebalo
nam je tri sata da stignemo do sela. Tamo smo zatekli pravi vašar: u
glavoj ulici, sa obe strane, prodavala se sva moguća roba - od guma za
traktore, teške mašinerije, bele tehnike, do odeće, povrća i
pljeskavica. Pronašli smo i veoma dobru apoteku, fancy prodavnicu i
odličan burek. Tu je i jedan šarmantni Dodge kamion, ostavština od
Oslobođenja. Pošto je obližnja klisura koja se na karti zove Čovečiji
Pad bila dalje nego što smo mislili, ostalo je da ubijemo vreme u
centru sela. To su brzo primetili lokalni policajci koji su nas
izuzetno ljubazno legitimisali, i pružili informacije o prolascima
autobusa.
Posle dosta dangubljenja u selu, otprilike u trenutku kad smo zapamtili
sve stanovnike, pošli smo nevoljno nazad. Iako nismo bili posebno
opterećeni, nije bilo lako. Čudom, još u selu smo sreli neke Vlahe sa
traktorom i prikolicom. Velikodušno su nam ponudili da nas povezu.
Sačekamo "neke žene" da dođu i točkovi se pokrenuše. Vožnja je bila
udobna, mada bi verovatno jednako bilo udobno da me je neko šutirajući
dobacivao malo po malo do šatora. Traktor je stao par kilometara od
našeg prvog brda (sa domaćinima i krompirištem, koje je, inače u
vlasništvu jedne od žena iz traktora, majke domaćice sa brda). Tu smo
svi izašli kod nekih ljudi koji su skupljali seno, pa smo se i mi
pridružili akciji. Naučili smo kako da pomoću dve motke skupljeno seno
prenesemo sa livade na veću gomilu. Plaćeni smo ukazom na divlju
trešnju i bogatim paketom sira, luka i krastavaca. Produžili smo dalje
traktorom pa peške, uspešno došli do šatora i uživali u ostatku dana.
SEDMI DAN
Izležavanje, sunčanje, gušterisanje, lenjost, odmaranje.
OSMI DAN
Plan je bio da odemo do obližnjih pećina, ali smo se izgubili pa smo
bili prinuđeni da nastavimo sa izležavanjem Noć je pala sa olujom,
gromovima i munjama. Nije bilo posebno prijatno biti na vrhu brda sa
metalnom armaturom u šatoru koji propušta vodu.
DEVETI DAN
S obzirom na to da nam autobus polazi u 8, polazak za Krepoljin je bio
planiran za sam cik zore, pre izlaska sunca. U polumraku smo se
spakovali i otpočeli forsirani marš od 10km, pod punom opremom. Kiša je
bila ljubazna da nam dozvoli da se spakujemo, ali je ponovo počela čim
smo se odaljili od kamenjara. Spremni pod kabanicama nastavili smo
forsaž kroz jutarnju izmaglicu, blato i veo sive kiše. Čudom nad
čudima, u selo smo stigli za samo 3 sata, na vreme za burek i sladoled
pre autobusa. Požarevac. Presedanje. Beograd.